Rišnjanka Jelena Milović je skoro 30 godina predsjednica Kola srpskih sestara, od njegovog obnavljanja. Svojom harizmom oko sebe godinama okuplja žene koje slobodno vrijeme, nakon brige o porodici i bližnjima, ispunjavaju baveći se aktivnostima u prikupljanju pomoći ljudima u potrebi, kako mještanima, tako i korisnicima Specijalne bolnice „Vaso Ćuković“ i Doma starih Grabovac u Risnu. Kolo je kao humanitarno udruženje postojalo do 1945. godine, kada je ukinuto, a Jelena Milović, koja 7. novembra puni 86 godina, obnovila ga je 1991. godine. Okupila je Jelena članice sestrinskih udruženja iz okolnih gradova i za Tomindan, krsnu slavu Vasa Ćukovića, koji je bio dobročinitelj risanskog Kola. „Divno je raditi svih ovih godina sa Jelenom, velikodušnom, dragom osobom, koja nas svojom dobrotom okuplja“, kaže Ljilja Krivokapić, članica Kola.
–Ova nam slava puno znači jer se sastajemo sa članicama svih kola koja su nam u blizini - Podgorica, Nikšić, Herceg Novi, Budva, Tivat, Bijela, Kotor, to nam je doživljaj, da popričamo razmijenimo iskustva, naučimo nešto novo. Koliko cijenimo Tomindan, govori i to što se danima prije toga sastajemo, spremamo, družimo. U tome nam pomažu mještani Risna, a najviše Lazar Ćatović, vlasnik „Ćatovića mlina“ u Morinju. On nam pomaže i za slavu i za Božić i za Uskrs, to je divan čovjek, koji uvijek daje više, kako bismo podijelili i siromašnima,kaže Jelena za „Dan“. Do penzionisanja je bila profesorka muzike, vodila je đačke horove u Dobroti, Risnu i Prčanju. Radila je i pri Crvenom krstu Kotora i prva je Rišnjanka koja je dobila Novembarsku nagradu. Kada je, pored nagrade za Kotor, to priznanje uvedeno za zaslužne građane Risna, prvi su je primili dr Đurašković i Jelena Milović, a druge godine nagradu je dobio i Jelenin đački hor. O Kolu srpskih sestara nije ništa znala do 1990. godine, kada je čula da se obnovilo Kolo u Herceg Novom, poslije toga je pozvala nekoliko žena kod sebe kući, predložila im, a one su prihvatile njenu ideju i zatim je sazvala skupštinu, na kojoj su izabrali rukovodstvo. Od tada pa sve do sada je na funkciji predsjednice risanskog Kola.
–U ratnim godinama devedesetih risanska bolnica je uvijek imala preko 90 ranjenika, svakodnevno su jedni odlazili, a drugi dolazili, po devet helikoptera su se spuštala, a ambulanta nije stizala sve da prihvati, pa bih ja molila ljude koji imaju auta, taksiste, da pomognu, da prihate ranjenika. Imala sam toliko upliva kod našeg naroda, niko meni još do dana današnjega nije rekao: ne mogu, neću, ne daj bože, svako je pružio koliko je mogao i u hrani i u novcu. Onda sam po marketima i radnjama organizovala humanitarne akcije za prikupljanje hrane – stavila bih dva paketa i napisala: „Pomozite u hrani i higijeni nama koji nemamo“, te satima stajala tu, govorila i motivisala ljude da se vrate i da kupe za potrebite. Niko nije rekao „neću“. Neko kupi salamu, neko šećer, ulje, kafu, čokoladu, onda bi se tu sastale žene, napunimo pakete i zovemo ljude da to prihvate. Poslije toga su slične akcije organizovali i u Podgorici, prisjeća se Jelena.
–To je meni nasledno, jer je takva bila moja majka, Bosiljka Vukasović, domaćica koja je rodila nas petoro. Bio je Dom starih u Perastu i što je god moglo, pomagala je njegovim štićenicima, koji su kod nje dolazili kao kod ćerke. Na Uskrs bi ponijela vanglu punu šatrenih jaja da ih dijelimo starima.. I pored toliko svoje djece, moja je majka uvijek našla vremena da ih primi, skuva im kafu, umijesi kolač, a lijepo je mijesila, bila je Hercegovka iz Stoca. Ja sam to upijala kao dijete, svidjelo mi se, te sam kao nastavnica u školi počela time da se bavim. U Crvenom krstu sam obavljala razne funkcije, čak sam dobila i plakete, medalje za humanitarni rad u prikupljanju hrane, novca i potrepština za socijalno ugrožene, kaže Milović.
–Plemenit je taj osjećaj kada učinite nešto da pomognete ljudima, koji su bili gladni, da ste nabavili hranu da se najedu, odjeću da se obuku, bosi, nemaju vindijakne, nemaju cipele...To je neopisivo zadovoljstvo kad pomogneš nekome kad nema. Sad je takvo vrijeme došlo kad se pomene „srpsko“, mlade žene bježe, boje se, iako humanost ne gleda koje si nacije, koje si boje kože, tako bi trebalo, poručuje Jelena Milović.
M.D.P.